ISTINA O HRVATSKOM TORNJAKU

Svi koji su proteklih dana pratili informativni program HRT-a mogli su primjetiti nezapamćenu medijsku kampanju kroz veći broj informativnih emisija usmjerenu protiv hrvatskog tornjaka kao pasmine i dijelom protiv Ministarstva poljoprivrede i šumarstva koji su još pred sedam godina pokrenuli «Projekt tornjak» s ciljem zaštite vuka kao ugrožene vrste i vraćanja prirodnoj zaštiti stada ovaca i koza – pastirskim psima tornjacima.
Pokojni gospodin Marko Medar, iskreni borac za hrvatsku nacionalnu kinološku baštinu, posebno za hrvatskog tornjaka, čija nas je nedavna iznenadna smrt šokirala u potpunosti, nije još bio ni sahranjen kad je s HTV-a krenula sva sila kvazi i netočnih informacija po sistemu 'rekla-čula-kazala' od strane neinformiranih ili zlobnih novinara željnih publiciteta.
Tragično je i prežalosno kad se novinari dodvoravaju svojim kolegama objavljujući kao gotovu istinu posve netočne i iskonstruirane priče temeljene na poluinformacijama i na potpunom nepoznavanju tematike o kojoj rade priloge.
No istina je posve drugačija od onog što novinari HRT-a pokušavaju plasirati javnosti – Projekt tornjak je dobro zamišljen, no izgleda da je najslabija karika u lancu od uzgajivača tornjaka preko Ministarstva do stočara, upravo posljednja karika – stočar.
Upravo stočari svojim neznanjem i ignorancijom prijete srušiti već ranije provjeren i vrlo uspješan projekt reintrodukcije tornjaka u stada ovaca i koza diljem Dalmatinske zagore koji je otpočeo uvođenjem prvih osam štenca u okolicu Unešića unatrag sedam godina. Kad su ti štenci stasali i kad se njihovo uvođnje u stada pokazalo opravdanim krenuli su i drugi tornjaci k svojim novim vlasnicima.
Trebalo je sve te štence othraniti, odgojiti i održati zdravima, no nažalost javna je tajna da je priličan broj štenaca tornjaka podlegao slaboj i nedovoljnoj ishrani i lošim uvjetima držanja, ili su stradali nejaki ostavljeni kao JEDINA zaštita stada od čopora gladnih vukova.
Neki su ovčari svoje pse pravilno hranili i odgajali, no jedan broj njih nije htio znati ni prihvatiti par najjednostavnijih činjenica koje zna gotovo svako dijete:
- Da vuci rijetko dolaze po jedan, najčešće su to organizirani čopori po 3, 4, 5 ili više životinja.
- Da niti jedan pastirski pas nije savršen stroj koji bi SAM mogao sačuvati stado 150 ili više grla stoke i da pastiri posvuda u svijetu uz stado drže čopore pasa za zaštitu od čopora vukova.
- Da štene tornjaka ili mladi, nezreli pas makar bio i u čoporu istih takvih mladih pasa NIJE psihofizički u stanju suprotstaviti se čoporu gladnih vukova, a posebno to nije u stanju JEDNO ŠTENE tornjaka. Na žalost brojni pojedeni štenci tornjaka najbolje svjedoče ovoj istini.
- Da slabo hranjen, napornim radom iscrpljen, ili pak bolesan pas nije u stanju čuvati niti samog sebe, a najmanje ogromno stado stoke.
- I naposljetku da pastir MORA biti uz stado ma kakvu pseću zaštitu imao.
Sve ovo nisu htjeli znati, niti ovim činjenicam pridaju važnosti ovakvi naši «novokomponirani» ovčari. Zašto bi oni to znali, kad je znatno lakše prijaviti štetu od vukova i izjaviti kako su tornjaci promašena pasmina, psi za dječji vrtić, «mačke, a ne psi» i slične gluposti i insinuacije.
Ono što ostaje kao nepobitna činjenica na veliku žalost takvih zlonamjernika je da je hrvatski tornjak uspješno obavljao svoju funkciju zaštitnika stada od vuka i medvjeda barem posljednjih tisuću godina. Upravo ga je svih ovih godina održala njegova funkcija i uspješnost u obavljanju iste. Ne bi naši siromašni seljaci tisuću godina hranili gladna usta koja ničim ne pridonose.
Kućni ljubimci su izmišljotina modernog čovjeka, a tornjak postoji znatno više od jednog stoljeća koliko broji moderna kinologija i pojam kućnog ljubimca. Za taj luksuz nisu znali naši ovčari više od tisuću godina koliko tornjak postoji.
Možda se tu i tamo pojavio poneki slabiji tornjak, atipičan, s nedovoljno razvijenim obrambenim nagonom, no ako je toga i bilo bila je to iznimka i takvi sigurno nisu ostavljali potomaka iza sebe svih ovih tisuću godina.
Tipičan, odrasli čistokrvni tornjak danas kao i tisuću godina unatrag pokazuje izražen zaštitnički nagon i upravo taj nagon mora i nadalje biti selektivni kriterij uzgoja modernih tornjaka. Ako se takav tornjak dobro hrani, odgaja i održava u dobrom zdravlju u skupini od 3 do 4 psa može uspješno obavljati svoju zaštitnu funkciju obrane stada od vuka i medvjeda dugi niz godina, jer zdravi tornjaci žive i više od 15 godina.
Jedan, SAM, mlad ili neuhranjen, unutarnjim i vanjskim parazitima iscrpljen pas uz veliko stado, nasuprot tome može jedino sam postati obrok gladnog vučjeg čopora u zimskim bespućima naših planina, kao nedavno u Osoju ponad Vrgorca.
I umjesto zaključka samo da dodam – ma što tko tvrdio – NE POSTOJI PASMINA pastirskih pasa nigdje na svijetu čiji JEDAN primjerak može sačuvati stado od stotinjak ili više grla stoke pred čoporom gladnih vukova.

Ljiljana Nakić-Petrina
- autorica knjige o hrvatskom tornjaku u svoje ime i u ime svih iskrenih ljubitelja, poznavatelja, vlasnika i uzgajivača tornjaka, a ispred Hrvatskog kinološkog saveza.