Priča o našem prvom tornjaku - Bucku!

Obećala sam jednom ranije u ovom topicu, još dok sam pisala o našim macama, napisati kako smo "izabrali" naše pasonje, ili bar prvog od njih .... pa evo jutros dok moja dvonožna ekipa još blaženo spava - malo i o tome ...

Već znate kako ko dijete nikako nisam mogla doma zadovoljiti svoju pregolemu želju za ljubimcima i kako sam neprestano "bježala" didi i baki na selo ...
Kad je u našem kraju ratna opasnost malo minula dali smo se na rekonstrukciju naše stare obiteljske kuće (koju je dida [svekar] počeo zidati još pred 50-ak godina) i kad je je kuća već bila ponovo useljiva prvo što smo odlučili napraviti bilo je nabaviti psa.

Moja pregolema želja iz najranijih dana, koja je s vremenom samo jačala konačno je postala ostvariva.
Nismo bili više podstanari i konačno svoji na svome mogli smo si priuštiti psa.
I moj zakoniti je konačno kapitulirao pred urotom sina i žene, i odluka je pala - nabavljamo psa!
Konačno!
A kojeg psa?
E sad, taj je odgovor bio malo teži. Meni je pas - pas i nisam bila uopće sklona biranju, dapače jedno dugo vrijeme bila sam strastveni fan dobermana ... ali naš najstariji sin (tada i jedini) htio je "101-og Dalmatinca" ...
Bilo je to vrijeme crtanih i igranih filmova koji su se vrtili po kinima i TV-u o dalmatinskim psima "ala Walt Disney" ....

O.K. nisam imala ništa protiv, i meni su dalmatinski psi jako lijepi, a "pater familias" bio je nezainteresiran. Rekao je da je to naša stvar (on i inače tijekom života nije imao nekih pretjeranih kontakata sa psima. Pse svoje sestre je uglavnom uporno ignorirao ili izbjegavao - moja sušta suprotnost ...) kao i da vodimo računa da psa uzimamo za dvor.

Imali smo u to vrijeme u kući tri odrasle mace i tri već poodrasla još uvijek neudomljena mačića iz Princezinog legla - punu kuću mačaka ... čak sam i sama rekla sinu da pas kojeg ćemo uzeti "neće u kuću" ali ... nikad ne reci nikad! i tako smo se dali u potjeru za leglima malih točkastih ...
Nije ih tada bilo tako puno kao danas, ali bila su dva točkasta u našem gradu i od simpatične vlasnice jednoga od njih dobili smo adresu i telefon uzgajivača ...

I naručili štene, koje bi se trebalo okotiti negdje za pol godine - znači još osam mjeseci čekanja ...... uh .... ali dobro, jer sad je pas ipak već bio posve izvjesan budući član obitelji. Bitka u obitelji bila je dobijena ... sad je trebalo još samo puno strpljenja i čekanja.
I čekali smo već tako koji mjesec ...

I sve bi to bilo tako lijepo i fino i mi bismo danas sigurno bili ponosni vlasnici jednog ljepotana - bijelog s točkicama da se nije sudbina umiješala ...
Kako, pitat ćete me?

Zamislite da netko tko vrlo rijetko uopće gleda TV, a u jutarnjem terminu NIKAD, jer za TV ujutro jednostavno nema vremena - zamislite da se taj netko jedno jutro nekog običnog radnog dana (davno je bilo, pa se više ne sijećam kojeg) ustane iz postelje - i skoro ko zombi po nekoj ko zna kakvoj svemirskoj vezi sjedne pred TV ... i to prije 08.00???
Ni kavu nisam još bila skuhala, što je apsolutno nezamislivo i takva što NE POSTOJI.
Ali to jutro je bilo drugačije, ponašala sam se kao da netko drugi drži špagu i upravlja sa mnom - a na "prozoru u svijet" ....... PSI.
Ujutro u 08.00!!!
I to još kakvi psi - prelijepi, veliki, duge bijele dlake s malo flekica po bujnom im krznu ... mirni, staloženi, a bradati čovjek koji je o njima pričao kazao je da su to primjerci prastare hrvatske pasmine koja je dovedena gotovo do izumiranja - da ih je još jako malo preostalo i da se pokušava rekonstruirati pasmina. Inače da su po karakteru čuvari i jako navezani na svoj "ljudski čopor", izrazito - natprosječno inteligentni i također posebno emocionalni (sa svojim ljudima) ... govorio je čovjek više od pola sata ... o tornjacima!

Bila je to cijela reportaža o tim prelijepim psima, rano ujutro u "Hrvatska, dobro jutro!" - psima za koje još do tada nisam čula, makar sam već imala prilično reprezentativnu količinu knjiga o psima, svih mogućih vrsta .... i mislila da poznam baš sve postojeće pasmine pasa na svijetu.
U studiju su bili dvoje starijih ljudi, taj bradati koji je stalno pričao i jedna šutljiva gospođa i dvoje mladih ljudi sa ukupno tri psa.
A psi, što da vam kažem - bila je to ljubav na prvi pogled!
Jednostavno sam bila začarana!
Tako je valjda moralo biti!

Ostavili su telefonske brojeve za kontakt na kraju emisije, a ja nisam imala strpljenja čekati niti da ljudi dođu doma (jer je prilog išao uživo), odmah sam počela nazivati po redu tih par brojeva - uzbuđena kao da sam taj tren upravo osvojila milijun.
I dobila sam jednu gospođu, baku ono dvoje mladih s TV - priloga, i razgovarala s njom, ali oni nisu imali štence - štenci bi tek trebali stići za tri mjeseca, kao i kod ostala dva uzgajivača koji su jedini u Hrvatskoj uopće imali štence ove pasmine ... pa onda još dva dok malo ne porastu i tako bilo je izvjesno da će se čekanje na prvog "našeg" psa još malo odužiti ...

I okotile su se kuje, u tri uzgajivača - tri kuje, u tjedan dana razmaka, a mi smo izabrali svog uzgajivača, bila je to obitelj gđe Ivanke, ali htjeli smo bijelog psa, a kod njih su bila samo dva bijela mužjačića i jedna ženkica bijela s crnim flekicama, svih ostalih pet bilo je crno plaštasto na mamu ... a što je najgore bijeli su već bili kaparani ...

Inače volim bijelo, ali i zbog naših vrućih ljeta činilo mi se da je bijeli pas bolji izbor za nas ... no oba bijela mužjaka su bila rezervirana davno prije okota ...
Što sada ..... ?
Štenci su uskoro punili osam tjedana, i nakon desetaka sati telefonskih razgovora zaključili smo da nikako ne možemo "iskemijati" bijelog mužjačića iz tog Bonitinog legla i kad smo se već skoro pomirili da ćemo morati čekati do slijedećeg okota, još cijelu godinu dana (najmanje) jer htjeli smo štene baš od Bonite - opet je sudbina umiješala prste!

Čovjek iz Samobora koji je imao rezervaciju za mužjačiča (davno prije okota) i koji je sebi odmah po okotu izabrao najboljeg (a taj je baš bio bijeli) doživio je prometnu nesreću ...
Nije bilo jako strašno, ali čovjek je slomio obje noge i sljedećih mjesec, dva ili i više sigurno neće biti sposoban podizati štene ... i tako nas je nazvala gđa Ivanka i tajanstvenim glasom rekla: "Imamo štene za vas".
Neću vam pisati koliko je bilo moje uzbuđenje i sreća nakon tog telefonskog poziva! Kakav kviz "Tko želi biti milijunaš", ovo je bilo veće od milijuna!

Ono što je bilo interesantno je da pseća kućica (prekrasna: velika s bijelim "zidovima" i crvenim krovom, izvana sva u aluminijskom limu i izolirana od kiše ...) koju smo pripremili za našeg prvog tornjaka nikad nije bila useljena.
Prvi naš tornjak, a potom i svi koji su stizali za njim uselili su se u naša srca i u naš dom i danas ravnopravno dijele sve s nama {izuzev spavaće roditeljske sobe} ...
U međuvremenu smo dobili još dvoje djece, dva dečka od kojih je Lovre danas drugi razred, a Roko beba od 18 mj..., broj maca nam se nažalost vrlo brzo rapidno smanjio [voljom jednog bolesnog starca koji je tamanio sve što ima oblik mace, a i sam više nije živ, hvala Bogu!], mačiće smo udomili, a od maca je samo Princa ostala na životu ...

To štene iz priče je ovaj danas ponekad zaljubljeni matorac koji nam zna danima ne dati spavati ...., pas koji je i van Hrvatske proslavio pasminu, pas o kojem se pričaju priče, koji je na velikom broju web-stranica (i domaćih i stranih) o tornjacima, koji je bio i na posteru i na naslovnici, nažalost davno ugaslog, časopisa "Svijet ljubimaca" - pas koji je sada na naslovnici prve ikad napisane knjige o tornjacima ...

Nakon što je štene doseglo svoje pune dvije godine, i već postalo uspješan izložbeni pas dobilo je društvo - živahnu, zvrckastu ženkicu Dolly koja (tada jedina od svih štenaca u cijeloj državi) nije bila u srodstvu s njim ... Imali smo u planu u budućnosti povećati naš pseći fond ...

Ali još je jednom sudbina umiješala prste ili "kako nam je stigla naša druga kujica Tina" ... no o tom u nekom drugom nastavku, za ovaj put i ovo je predugo.

Samo da dodam da sam pisanje ovog dugog posta prekidala više puta, jer se u međuvremenu podigla na noge cijela dvononožna "ekipa", prvi - najmlađi. Trebalo ga je nahraniti, presvući, poigrati se s njim ...
Dug post, zaista, sad sam to tek vidila i ja, ali puno je godina i događaja (i "sudbinskih uticaja") koje je trebalo spomenuti da bi priča bila koliko - toliko cjelovita - no ovo je ipak samo ono najvažnije ...
Mislim da bi možda sve zajedno ipak imalo drugačiji tijek da nije bilo Tine, no kako sam obećala o Tini ću posebno pisati u neko drugo jutro...