|
Đakovački
kanonik i upravitelj biskupskih dobara u Đakovu Petar Lukić
piše u svom izvješću iz 1752 o "hrvatskom psu planincu"
koji je: visok 4 - 5 pedljeva (60 - 75 cm), razne boje dlake
i to crne, bijele, sive, žute, smeđe i crvene ili je šarene
boje dlake, između bijele boje sa ostalim navedenim bojama,
a ima i pasa sa tri boje dlake. Dlaka mu je više ravna,
na prijelazu između kratke u dulju dlaku. Uha su mu viseća,
a rep je obrastao gustom dlakom. Taj pas pretežno služi
za obranu stoke, a i ljudi od zvjeradi, napose od kurjakova.
On se najviše uzgaja u planinskim područjuima cijele Hrvatske,
radi čega je i dobio ime "pas planinac".
Opisi istih pasa ponavljaju su još od 1067. u zapisima Bosanske
katoličke crkve i 1374. u zapisima Đakovačkog biskupa Petra
i identični su gore navedenom opisu, te se stoga može zaključiti
da se taj pas nije nimalo promijenio u posljednjih tisuću
godina, kao i to da se "hrvatski pas planinac - tornjak"
uzgaja u Hrvatskoj već od devetog stoljeća i ranije. Nadimak
tornjak dobio je kasnije, a možda to baš i nije najsretnije
izabrano ime, jer tornjak ne živi samo oko torova, ali ipak
velika većina ovih pasa živjela je uz i oko torova i kako
je uzduž Hrvatske zamiralo ekstenzivno (nomadsko) ovčarenje
zajedno s nomadskim ovčarima nestajali su i tornjaci. Posljednji
sačuvani primjerci mogli su se početkom ovog stoljeća naći
tek na najzabitijim planinskim po- dručjima zapadne Bosne,
i tek poneki u Lici (okolica Sirca), u Sinjskom i Kninskom
zaleđu. Tornjak je mogli bismo reći skoro izumro.
|
